Siniša CvetojevićGodina je 1983. Klinac ima 13 godina. Prvi put, na kraju 6. razreda, kod prijatelja (tata mu je bio gastarbajter - posebna klasa koja je imala pravo na neke stvari koje mi "domaći" nismo mogli imati), vidi kompjutor. U kući. Na radnom stolu. Piše Saša Cvetojević, direktor tvrtke INSAKO d.o.o., bivši član upravnog odbora HZZO-a, član CRANE-a

 

Mali je, smiješan, gumenih tipki. Ništa poput velikih kanti kakve je viđao po filmovima. I može svašta. Klincu se otvaraju oči. Ne želi novi bicikl, ne želi novu loptu, ne želi ništa, želi svoj, prvi osobni kompjuter – ZX Spectrum. I kreće u akciju. Roditelji nisu spremni izdvojiti 600 maraka (tada velik novac i u valuti za koju današnji klinci nisu čuli) pa kreće u akciju. Skupljanje flaša, starog papira i nošenje u Uniju. Nije dosta. Cijepanje drva susjedima. Metri i metri drva. Naučio je tad cijepati drva, korisna vještina i dan danas :)

Cijelo ljeto radi sve moguće i nemoguće poslove, izdajući se za starijeg nego što stvarno jest, i krajem ljeta, čudnim, tada ilegalnim putovima, ZX Spectrum stiže na njegov stol. No ne i programi. Brzo shvaća da je taj skupi stroj samo komad namještaja, ako nema programa koji bi od njega stvorili alat za igranje ili rad. Igra ga je tada, kao i danas, poticala na većinu stvari. Nikad se nije prestao igrati. I počinje tražiti način da nabavi programe. Frustriran tadašnjim propisima (stvar koja se provlači kroz njegov život i rad i dan danas) kreće nabavljati i izrađivati programe. Prijatelji traže isto i za sebe. Brzo shvaća da mnogi od njih ne žele uložiti napor, žele brzo i jednostavno rješenje svoga problema. I spremni su za to platiti.

Počeo iz sobe u dvosobnom stanu koju je dijelio s bratom

Tako sam počeo. Iz sobe u dvosobnom stanu koju sam dijelio s bratom. U stanu od 60m2. ZX Spectrum je bio prikopčan na jedini TV. U sobi mojih roditelja. I brzo je nastala potreba za mnogim stvarima. Monitor za moju sobu? Bolji kazetofon (tada je kazetofon bio glavni medij za pohranu podataka)? Nove traperice? Kako nisam imao za sve, morao sam početi slagati prioritete. Upravljati resursima. Prvo je išao monitor, da mogu programirati duže i kad god to želim. Onda sam zaradio za bolji kazetofon. Pa nekoliko njih. Oni su snimali brže, reklamacija je bilo manje. I novac je krenuo pristizati. Već u srednjoj školi to je bio pravi mali posao. Roditelji nisu znali točno što radim. Pogotovo nisu znali koliko novca od toga pristiže. Sve dok jednom poštar, koji je mijenjao “našeg” poštara, s kojim sam imao dogovor – nije naletio na mamu. I predao joj novce za mene. Nakon toga je bio vrlo ozbiljan sastanak kućnog savjeta :) Morao sam, naime, objasniti da to čime se bavim nije ni droga ni oružje :)

Sa 18 godina sam, po povratku iz vojske, otvorio prvu tvrtku – Insako, koja je danas srednje velika tvrtka – distributer robe široke potrošnje. Nisam znao čime ću se točno baviti, pa sam izabrao ime koji ništa ne znači, čudno zvuči a može značiti svašta. Prvi ozbiljni poslovi bili su najam, servis i prodaja aparata za zabavu. Fliperi, konzole za video igre, poker mašine. Najbolji prijatelj, koji je u Insaku i danas, bio je prvi zaposlenik. Posao je dobro krenuo, radili smo i danju i noću, ali sve je to bila igra. Voljeli smo flipere. Svaki koji je išao dalje, morao je k nama na provjeru. Nekoliko noći :) Razvili smo posao tako da smo imali aparate u najmu i po drugim republikama bivše države. Tada je počeo rat. Druge stvari su postale prioritet. Izgubili smo puno, jer do nekih aparata nikad više nismo mogli.

Kompletan tekst pročitajte na portalu Poslovni.hr

Dodaj komentar