Samo podaci o nezaposlenosti tek su dio priče – oni su i gori i bolji od stvarnog stanja: izgubljeno 133.000 radnih mjesta
A evo konteksta u kojem se sve događa, najprije nezaposleni (naime, oni koji su se zabilježili na HZZ da ne rade, a traže posao, o čemu detaljnije niže), brojka o kojoj se u zadnje vrijeme najviše piše (ovo je ujedno jedini grafikon koji završava sa svibnjem, ostali s travnjem):
Izvorno, svi su podaci od HZZ, ali su preuzeti s DZS, desezoniranje je moje.
Možda nešto jasniju sliku daje stopa administrativne nezaposlenosti
Uočavamo, kao i gore, da se trend nezaposlenosti u stvari okrenuo u lipnju-srpnju 2008., što je bilo zamagljeno promatranjem izvornih podataka, a ne desezoniranih.
2. Prema gornjem, od početka iskazivanja krize kroz zaposlenost (ovo iskazivanje kasni za 3-6 mjeseci), nezaposlenih je oko 65.000 više. Zaposlenih je, međutim manje za oko 133.000.
3. Trik je u sljedećem:
Dakle, polovica pada broja zaposlenih objašnjena je porastom nezaposlenih, a polovica smanjenjem ekonomske akivnosti stanovništva, vjerojatno na sljedeće načine:
- radnici izgube ili napuste radno mjesto, počnu raditi ‘na crno’ i ne prijave se na HZZ
- radnici izgube ili napuste radno mjesto, i defetistički se ne prijave na HZZ
- radnici odlaze u mirovinu (prijevremenu, ili redovnu – primjerice, oko 40.000 ljudi trenutno radi iako ima uvjete za starosnu mirovinu).
4. Čini se da zaposlenih u državnoj (uklj. lokalnu) upravi i javnim službama ima oko 250.000. Izuzmemo li njih, polazna točka pri preokretu trenda je bila nekih 1.300.000 zaposlenih. Što znači da je među nama ‘ostalima’, kojima se državni službenici postavljaju nasuprotno, deset posto izgubilo radna mjesta. No državnih službenika to naprosto nije briga. Njihova računica je jednostavna, valjda nekako ovako: neka preostalih 90% plaćaju 11,1% više poreza pa se opet ima za njihova ‘stečena prava’. Međutim, među tih 1.300.000 ima i mnogo zaposlenih u tvrtkama s većinskim državnim vlasništvom (ili, paradoksalno, manjiniskim, a gdje država ‘drma’, kao Podravka) koji su manje gubili posao nego zaposleni u privatnom sektoru. Onako odokativno, usudio bih se reći da je u privatnom sektoru izgubljeno svako 8. ili 9. radno mjesto (e, zato bi oni trebali davati 12-15 posto više kako bi državni službenici zadržali svoja ‘stečena’ prava).
5. Zanimljivo je pogledati kretanja po segmentima zaposlenih. HZZ izvještava u tri segmenta: zaposleni u pravnim osobama, obrtnici i slobodne profesije.
Znači:
- broj poljoprivrednika (u službenoj radnoj snazi, tj. onih koji plaćaju doprinose) se konstantno smanjuje (znači li to npr. da se oni većinom prijavljuju na HZZ kao nezaposleni, da li većinom pronalaz neki poslić ‘u firmi’ i u slobodno vrijeme rade na polju, ili se većinom radi o generičkom smanjenju njihova broja?)
- obrtnici i slobodne profesije su u stvari lakmus papir za gospodarska kretanja (iako postoji i značajan sekularni trend njihova smanjivanja … ali nemam vremena za dublju analizu).
6. I na koncu, mali doprinos raspravi o administrativnoj i stvarnoj nezaposlenosti. Zanimljivo je da svega 25% prijavljenih na HZZ dobija naknadu za nezaposlene. S druge strane, notorno je da ako tražite zaposlenika ‘s HZZ’, mnogi dođu na razgovor samo zato jer bi inače izgubili prava vezana uz HZZ. (To ljudi iz HZZ znaju i ne možemo ih smatrati odgovornima za to.)
A ‘članstvo’ u HZZ nosi razne beneficije:
- zdravstveno osiguranje
- prijevoz (npr. u Zagrebu besplatan prijevoz u ZET-u) i možda još neke,
- ali NAJVAŽNIJE, vjerojatno je to uvjet za dobijanje raznih socijalnih pomoći.
Iako je Hrvatska ‘socijalna država’ – ne razumijem što to zapravao znači, ali valjda da srazmjerno velik dio svog BDP-a daje za socijalnu pomoć ove ili one vrste i preuzima odgovornost za najugroženije – ključno je pitanje da li socijalnu pomoć crpe oni kojima nije namijenjena (recimo pjevačici država plaća mirovinske i zdravstvene doprinose, a ona po gažama zarađuje enormne novce, na crno).
Nastavak pročitajte ovdje
Autor: Eclectica
